Neka čovjek čovjeku, čovjek bude…
Naša najveća sreća, bila bi, da pjesma i radost opet odjeknu tvojim prostranstvima, da se mir i spokojstvo opet nastani u tebi, da opet zažuboriš uskliktalom cikom razigrane djece i njihovim bezbrižnim snovima.
Neka obale tvoje umivaju bistre rijeke, neka na njima cvjetaju mostovi ljubavi koji će povezivati ljude i njhova sretanja…
Naša najveća sreća, bila bi, da se na tvojim prostorima opet začuje ona divna melodija, koju prate molitve upućene nebu… ona čarobna simfonija crkvenih zvona i ezana sa minareta džamija… u istom selu… u istom gradu … u isto vrijeme…
Zar postoji ljepša melodija na ovoj planeti od one koju su komponovali ljudi i stoljeća – taj divni mozaik ljudi i vjera…
Neka ti proljeća koja dolaze daruju mirna svitanja, ljeta – žitonosna polja, neka te, voljena moja, jesen okiti zrelim plodovima a zima zaogrne bijelim plaštom na kome će iskriti zvijezdano nebo …
Neka ti godine koje dolaze, zacijele rane koje ti zli ljudi i zlo vrijeme naniješe.
Neka te zaogrnu snagom i obogate umom tvoje djece, koja će te prepoznati u novom svjetlu budućih dana…
Smogni snagu da nam nadu vratiš, da nam budeš ono što si uvijek bila – divna zemlja plemenitih ljudi, zemlja spokoja i mira.
Vrijeme je da sama sebi iskrojiš zastavu, grb, sročiš himnu sa nadahnutim stihovima u kojima će se prepoznati svi naši narodi.
Neka na tvojim prostranstvima ljudi grade mostove oprosta i pomirenja – za sebe, za svoju djecu, za unuke, za praunuke…
Svjetskim «dušebrižnicima» zahvali se na pomoći. Neka idu kućama svojim…
Iskreno rečeno, više su ti odmogli nego pomogli.
Kad budu odlazili, neka ponesu i svoje «paragrafe demokratije» i sve svoje «tvorevine» sa kojim su te pokušali rastočiti u ime, samo njima znanog, novog svjetskog poretka…
Digni glavu, smjelo hodi kroz vrijeme i budi ono što si uvijek bila, Ponosna i Prkosna…