“ Ratna poezija sa sretnim krajem”
( Författare Stina Pettersson – književnica Švedske)
”Zašto želja za mir/ne može naći put/ do tvog srca i duše”
Ejub Pašalic je prognanik iz Bosne.Zbog rata i etničkog čišćenja, prognan je iz Bosne – Banja-Luke gdje je živio i radio kao stomatolog. Danas živi i piše u Švedskoj .
U njegovoj zbirci pjesama ”Negdje u svijetu” čitalac sreće jedno unutrašnje preživljavanje rata, izbjeglištva i problema integracije. (U mnoštvu potresnih slika iz rata, statistika i analiza nalazi se i zivot Ejuba Pašalica.) On je kroz svoje pjesme, koje su pisane i na švedskom i na bosanskom, svoju istoriju učinio stvarnom .
Naslovna pjesma ”Negdje u svijetu” priča o neshvatljivom kontrastu mira koji okružuje pjesnika i znanja da se u tom trenutku pisanja odvijaju užasne scene rata u zemlji koju je pjesnik napustio.
Pjesma koja poslije slijedi govori o apsurdnoj (neshvatljivoj) cinjenici da se rat rasplamsava u istom trenutku dok se svi narodi Bosne okreću prema nebu u svojoj molitvi za mir. ”Zašto ne može želja/ za mir/ naći put/ do vaših srca i duša”
Taj apsurd prožima prvi dio zbirke. U pjesmi ”U ime boga” opisujući one što ratuju pjesnik kaže ”neki vjeruju u Boga / neki u atome”. Ne postoji nikakva logika u tome ko će preživjeti a ko će izgubiti.
Destrukcija i mržnja su za Pašalica ”pomračen razum”, jedna ”crna kuga” ili jedna ”zmija otrovnica” koji žive svoj sopsteveni život koji se ne može kontrolisati, ne mareći za čeznju i želju za mirom. Iz frustracije izviru i proklinjanja i molitve. Tu oslikava Pašalic slike ljudskih sudbina. U pjesmi ”Smrznute suze” kazivanje nije jedna izlizana metafora nego potresna realnost.
U drugom dijelu, ”Tamo daleko”, je ton blaži. Bosna i njeni narodi se oslikavaju onakvi kakvi su nekad bili, onakvi kakvi i dalje žive u njegovoj duši. Mirisi, poj ptica i žubor brzaka, Bosanka, ljubav i razigrana djeca se opisuju na ovim stranicama sa jednom laganom, trajnom čeznjom. ”Vrati mi radost života/ vrati me na obale tvoje” (”Kom tillbaka till mig! /Sänd mig till dina stränder!” ) piše pjesnik u pjesmi ”Uno-moja voljena rijeko”.
Pjesnik Bosne u trećem dijelu zbirke govori o životu u novoj zemlji, nezaraslim ranama i osjećaju nepripadnosti. U pjesmi ”Prognanik” opisuje pjesnik jedan osjećaj beznadeznosti koji ubija njegovu želju ”za neko dokazivanje / da sam bioživo Biće/ da sam bio Čovjek” (”att bevisa / att jag har blivit / en Människa”). Svuda oko njega vrvi od ljudi koje on ne dodiruje. Samoća postaje jedan zao zatvoren krug. Osjećaj beznadja obuzima pjesnika jer željeti živjeti bez svojih korijena on neće moći nikada…
U zadnjem dijelu, ”Ovdje i sada” (”Här och nu”) ipak se nazire tračak nade, vjera u sretan kraj. Pjesniku se vratila nada možda kroz jednu novu stabilnost u životu. Pjesmu ”Ispod sunca” posvećuje on svojim novim prijateljima u Švedskoj. Jedan novi dom postaje drugi, jer Bosna se nalazi tu sve do zadnje stranice. Tu u ”Mirisu zemlje” koju pjesnik posvećuje djeci iz Bosne naslućuje se dolazak mira. Za jedan sretan kraj neophodan je nagovještaj nade i mira u njegovoj prvoj domovini. Kontrast izmedju mira i spokojstva u Švedskoj i ratnog vihora u Bosni, koji je opisan na početku zbirke, se polako briše. ”Jedan sunčan dan/ dolazi opet/ u moju voljanu domovinu…” (”En Solig Dag / Komer åter / till mitt älskade Bosnien…”.)
Gilla