Elvirov krug
Priča iz knjige u rukopisu «Rađanje jutra u Bosni»
Kafana”Kod Babe” bila je u mnogo čemu drugačija od ostalih kafana u gradu. Vlasnik kuće i kafane, zvani Babo, uložio je mnogo truda da, renovirajući staru bosansku kuću, sačuva njenu izvornu arhikteturu. Čardak sa pendžerima se savršeno uklapao u sniježnu bjelinu fasade kuće i krov od šindre. Unutrašnjost čardaka kuće uredio je kao bosansku sobu u kojoj su se nalazile sećije, sofra, mangala, pod je bio prekriven bosanskim ćilimom , usklađenih šara, koje je mogla složiti samo nadarena bosanska tkalja. Na rezbarenim policama bili su poređani džugumi, džugumice, ibrici, džezve sa fildžanima i drugi drevni predmeti muzejske vrijednosti. Ništa suvišno, ništa kičasto.
Donji dio kuće uredio je u jednu prostranu odaju sa separeima i jednim šadrvanom u sredini odaje. Žubor šadrvana žuborio je žuborom kafane.
Više barskog šanka natpis: ” Priče o politici ostavite za kućna sijela i prela!”
Sa čardaka se pružao divan pogled na smaragdno zelenu rijeku i njene pjenušave kaskade koje su prirodnim tokom navodile vodu na velike kotače starog mlina. Bio je to kutak ljudske topline i spokojstva koji dušu razgaljuje i čini je prijemčivom za sve što je lijepo. Tu su se sklapala prijateljsva, kumstva, rađala se ljubav. Niko i nikad nije gledao ko je koje vjere, ko kojoj naciji pripada. Čovjek je bio okrenut prema čovjeku, prema svemu što je ljudsko. I svi su bili zadovoljni i sretni.
Goste je zabavljala poznata muzička klapa “Jarani” sa izvornim starogradskim pjesmama i sevdalinkama… Elvir zvani “Brzi” trudio se da repertoar pjesama bude raznovrstan tako da zadovolji najtananije ukuse.
Mala i razigrana Bosna pod jednim krovom od tesane šindre…
I, tako, živjelo se u slozi i ljubavi sve do dana kada je pohod nacionalnog ludila pomračio um dojučerašnjih komšija, prijatelja , kumova…
Pohmanitala i bezumna horda rušila je, razarala i ubijala sve pred sobom, čisteći tako zemlju “od onih drugih” koji su se dukčijim imenom zvali i molili Bogu na drugi način. Krv nevinih natapala je zemlju .
Elvirova muzička družina “Jarana” krenula je da brani svoj grad – svoju Bosnu. U ratu im dadoše ime «Tamburaši» zbog njihovog sastava od momaka koji su bili vični muzici a ne puški… Preriferiju grada poznavali su kao svoj džep, te nije ni čudo da su se na terenu bolje snalazili od drugih.
Jednom prilikom u njihovu zasjedu je upala neprijateljska izvidnica. Prepoznali su u njima svoje komšije. Razoružali su ih i pustili da zbrišu nazad svojima . Dogovorili su se da o tom «podvigu» ne pričaju u četi.
U jednoj akciji Brzi je spašavao ranjenog «Cigu» – violončelistu iz svoje muzičke klape «Jarana» gdje je i sam bio teško ranjen. Njega je preuzela jedna međunarodna humanitarna organizacija i uputila u Švedsku na liječenje, gdje su mu morali pod hitno amputirati nogu.
Od tada Brzi ništa nije čuo za svoje drugove. Crna slutnja proganjala ga je i na javi i u snu… Na spisaku ubijenih ih nema. Nisu ni na spisku logoraša…Kao da su u zemlju propali… Sve je pokušao.
Pisao je komandi Armije i dobio odgovor od nekog majora Franje koji mu je obećao pomoći , a njemu je preporučio da svoje borce traži i preko humanitarnih organizacija, naročito međunarodnih…
Satima, do duboko u noć, sjedio bi u kafani « Kod Babe» gledajući šta se dešava na ulici ili na autobuskoj stanici nadajući se da će među prolaznicima ili putnicima prispjelih autobusa prepoznati draga i uvijek razdragana i nasmijana lica svojih jarana…
Još je mirisalo na barut. Ljudi su strpljivo čekali pred skladištem jedne međunarodne organizacije da bi dobili mali paketić konzervirane hrane ili nešto od obuće i odjeće… Jedni su ulazili u novootvorene piljarnice, dok su drugi zastajkivali pred uličnim tezgama preprodavača švercovane robe i cjenkali se. Posljeratni metež preživjelih…
Na zgradi autobuske stanice dva mladića postavljali su novi javni sat, tik kraj starog koji je neki bezumnik rafalom izrešetao i zaustavio vrijeme.
Kao da se vrijeme može zaustaviti…
Posluživši rijetke goste u kafani, Juso, Babin sin, sjeo bi za Elvirov sto. Ćutali su nošeni svojim razmišljanjima u neko drugo, sretno vrijeme, koje je zauvijek iščezlo.
– Ko je onaj brkajlija što se mota po kafani?, – upita Brzi.
– Ne znam. Čuo sam od majke da je neki budža u komandi. Možda bi nam baš on mogao pomoći.
– Svi su oni isti , moj Juso, prekinu ga Brzi i sa gorčinom u glasu nastavi,
Ćuj, i onaj iz komande meni da kaže da tražim svoje borce preko humanitarnih organizacija?! Jebe se tom “zvekanu” Franji za nekog “Paganinija”, “Mocarta”, “Hodžu”, Tončija, Mileta, Šaćira, Cigu…
– I on, meni, da ih tražim na spiskovima poginulih i nestalih…
– Babo i brkajlia su jutros poranili. Otišli su na obalu da peku jagnje. Nešto pripremaju i došaptavaju se. Kad im se približim, zaćute. Nešto šuruju, ali nisam mogao dokučiti šta?!
– Eno ih, baš sad dolaze. Nose pečeno jagnje, raportirao je kao obično Juso svom jaranu. Babo je Jusi mahnuo rukom.
– Izvini, Brzi, idem da im pomognem.
Malo zatim iz kuhinje su izašli Juso i brkajlija. Nešto su žučno raspravljali. Brzi je dograbio štake u namjeri da ode do njih.
U tom momentu je izašao i Babo. Nešto je rekao Jusi koji je potom otišao u kuhinju, ljutito zalupivši vrata. Brkajlija i Babo uputiše se Brzom.
– Hajde momci da sjednemo , reče Babo, – sad će i Juso da donese bokalče rakije koju sam čuvao samo za svečane prilike. Ponudi stolicu brkajliji. Elvir neće imati ništa protiv da mu pravimo društvo, zar ne. Sjede i očinski zagrli Elvira zvanog Brzi
– Ne tuguj mi sine, nasmiješi se! Ljut mi je na nekog majora iz komande, obrati se brkajliji, što mu nije pomogao da pronađe svoje nestale drugove. Kada su sjeli brkajlija se obrati Brzom
– Šta vam znače tako prevrnute čaše?!
– Hm, kako da vam kažem… to je… to je krug mojih jarana, zdravica za moje “Jarane” iz moje bivše muzičke klape, reće Elvir. Eto, kad se krug zatvori, uzmem štake i, put kući… Ako bih popio koju više, štake me ne bi slušale.Nego, da se kucnemo, gospodine i nemojte zamjeriti Jusi. Čuo sam kako se prepirete ne birajući pristojne riječi.
Brzi ispi piće, prevrnu čašu, stavi je na sto. Samo jedna je nedostajala da bi se krug zatvorio
– Eto,krug je skoro zatvoren primjeti brkajlija. Da pogađam vodniče Elvire, ovo je možda “Paganini” – violina, reče brkajlija i ne sačekavši odgovor zaprepaštenog Elvira, nastavi… ovo je “Hodža” -harmonikaš, ovo “Cigo” – violončelo, ovo “Mocart” – klavir, ovo Tonči – klarinet, ovo Mile – trubač, a ovo Šačir tamburica, a ova Jovica – bubnjar . Svi tvoji “Jarani”…samo im ti, kao gitarista, nedostaješ, zar ne?! Znam i to, vodniče, da ste rizikovali život da bi spasili svog jarana Cigu
Navalili ti oni, ko mutavi,i bez tvog znanja, da likvidiraju bunker ali im nije pošlo za rukom. Izginuli bi svi da ti i Mile niste, rizikujući živote, bombama ušutkali četnički bunker. Tu ste bili teško ranjeni, Zar ne ?!
Brzi je sa nevjericom slušao brkajliju… U tom momentu pojavio se Juso sa bokalom Babine prepečenice.
– Oprostite mi, gospodine majore, oprostite mi, gospodine Franjo, mucao je Juso. – Majka mi je maloprije sve rekla …
– Hajde, sine, što si se tako uzvrpoljio, sjedni i ti s nama. Deder, naspi nam piće, reče mu Babo. Meni u čokanj a vama u čaše. Danas ćemo slavti, zar ne majore Franjo…
Pogleda u pavcu javnog sata. Tačan je. Hvala ti Franjo što su ga tvoji momci baš danas postavili. Još pet minuta! Ne, eno ih, dolaze!.- uskliknuo je Babo,pokazujući na grupu uniformisanih mladića koji su u rukama držali muzičke instrumente.
– Brzi, povikao je Juso, pogledaj na ulicu, tamo ispod sata,ono su “Cigo” “Hodža” , Mile, Tonči, “Mocart” O, dragi bože, svi! Eno ih, eno naše klape “Jarana”!
Elvir je dograbio štake. Stajao je ne vjerujući svojim očima. Njegovi “Tamburaši”, zar je to moguće?!
– Hajde vodniče Elvire , šta čekaš… Teškom mukom ih sakupih… Idi vodniče, vrijeme je da se slavi sastanak “Jarana”
Podupirući se štakama Brzi je stajao neodlično gledajući čas u majora Franju, čas u svoje jarane.
To je nemoguće?! Suze radosnice…
Babo mu je pružio gitaru.
– Sačuvao sam ti je, sine, reče. Idi, Elvire, da te ne čekaju.
Svi smo željni pjesme…
Brzi je podbočen štakama krenuo prema svojoj družini.
Za stolom je ostao major Franjo ozarena lica, sretan što je izvršio njemu najdraži zadatak.
Digao je čašu kao da im nazdravlja, iskapi piće, prevrnu čašu, i njom, uz osmijeh zatvori Elvirov krug…
Ejub Pašalić
Iz knjige u rukopisu «Rađanje jutra u Bosni»