Praznik
Priča iz knjige u rukopisu „Buđenje jutra u Bosni“
Užurbanost. Osmijesi. Stisak ruku prijatelja u prolazu. Radost zbog nečega. Radost nečemu. Razdragana rijeka ljudi plovi ulicama grada i veselim žuborom zapljuskuje pretprazničko raspoloženje. Blještavi izlozi prosto su mamili da se uđe u radnju i kupi poklon za najbliže, za prijatelje. Svi kupuju. Sutra je praznik. Guste pahuljice snijega uveličavale su predprazničko raspoloženje.
Kroz veselu maticu svijeta ulicom je koračao mladić u želji da bude jedan od njih, jedan od onih koji se raduje prazniku, susretima, prijateljima.
Pogled mu je lutao po nasmijanim,razdraganim licima u nadi da će nekog prepoznati, stisnuti mu ruku, poželjeti sretan praznik. Nikog… Nema onih koji su činili njegov grad – gradom, nema njegove raje, njegovih poznanika i jarana…
Zastao je na trenutak pred izlogom prodavnice cipela. Vidi u radnji mladića svojih godina koji zadovoljno gleda u odabrane cipele. Maše glavom prodavcu. Vadi novčanik… Tamo, u dnu radnje, djevojčica veselo tapka u novim čizmicama. Maše mu. Pokazuje sva ozarena, čizmice. Uzvraća joj osmjehom. Nehotice skuplja nožne prste, osjeti da su mu vlažni. Do prodavnice cipela nalazila se mala radnjica gdje su se mogle kupiti ukusne keramičke figurice.
Ulazi, kupuje keramičke figurice, praznički poklon za svoje cimere u studentskom domu , Anti i Zoranu. Produžava niz ulicu do poštanskog sandučeta. Dvije čestitke su za cimerove roditelje. Na trečoj nema adrese. Stoji samo “Sretna vam Nova godina”. Kome?! Razmišljao je Midhat …
Odjednom osjeti da je sam među ovim razdraganim ljudima, da ne pripada njima,niti oni njemu… Vihor rata izmijenio je njegov grad, ulice i ljude.
Gorčina osame stezala je grlo. Na licu grč. Srce je plakalo…. Ubrzavao je hod. Trčao je. Želio se osloboditi matice nepoznatih ljudi u kojoj je kratko vrijeme želio da bide dio njih…
Trči. Sve brže i brže… trči da ne zakasni kući na bajramski ručak… Tamo su ga čekali majka, otac i sestra… Granata je bila brža… Razorila je dom, posijala je smrt… Na pješčkom prelazu, škripa kočnica i psovka vozača, povratili su ga u stvarnost.
Cimeri Zoran i Ante su bili u sobi. Tek su počeli da pakuju stvari za put. Baš to spremanje za put, Midhat je želio da izbjegne. Gleda brižljivo umotane poklone što su ih juče cimeri kupili . Uramljena slika , poklon majci, knjiga za brata, broš za sestru, tabakera za oca…
– Hajde šta si se uklipio, obrati se Ante Midhatu, sipajuići mu piće – Gucni jednu i pomozi da zatvorim kofer. Pun je robe sa “buvljaka” kojoj se uvijek obraduje majka da je može dijeliti komšiluku.
– Opet si posudio moju kapu onom šminkeru, ljutito ga prekinu Zoran. – Idi odmah, donesi mi je.
Ante ga pogleda. Slegnu ramenima i izađe iz sobe. Za njim je odmah izašao i Zoran. Stiže ga u hodniku.
– Šta ti bi glavonjo, reče ljutito. Raskokodakao se ko grahorka kad snese jaje. Zar nisi mogao izabrati drugu temu razgovora, nego, moja majka dijeli li dijeli… O, Bože!
Hajdemo do portirnice da se dogovorimo sa portirom.
– Uvjerljivije će biti da telegram donese portir, a ne mi, opomenu ga Ante. Ostavili su portiru broj sobe i bakšiš za svaki slučaj. Vratili su se u sobu. Zatekli su Midhata kako posmatra keramičke figurice.
– Ovo je za tebe, dade jednu figuricu srne i laneta Anti, a ovo za tebe Zorane. To vam je za praznik.
Zoran i Ante se pogledaše. Ante izvadi iz ormara crnu kožnu jaknu, koju je Midhat čessto zagledavao sa uzdahom kad bi njih trojica prolazili kraj radnje kožne galanterije.
– Vjeruj nam, nije sa buvljaka, reče smiješeći se Ante
Lovu smo dobili od onoga što su nam papani zakinuli u studentskom servisu. Tu je uraćunat i tvoj dio. Taman se sve uklopilo u cijenu jakne koju si šminkeru oduvjek želio.
Neko je zakucao na vrata. Bio je portir.
– Telegram za Zorana, reče, sam sebi natoči piće, iskapi ga i brže bolje natoči i drugu čašu – Hajde momci neka vam je sretna Nova, i nestade iz sobe. Zoran je otvorio telegram, i glasno pročitao: ” Sretni, čekamo sa nestrpljenjem tvoj i Midhatov dolazak”.
Zoran je pružio telegram Midhatu.
– Miki, meni si odbio. Nećeš valjda i mojima , reče Zoran molećivim glasom. Telegram je podrhtavao u Midhatovim rukama. Čitao je: “… očekujemo tvoj i Midhatov dolazak”potpis mama i tata i sestra. Oči mu se zasuziše.
Ljudi su se gurali na željezničkom peronu. Pjevali, šalili. Midhatovo tijelo prožimalo je pretprazničko raspoloženje. Osjećao je da putuje za praznik, negdje, nekome… kući , u dom gdje ima i za njega mjesta, u kome je dobrodošao…
Izvadi iz unutrašnjeg džepa čestitku bez adrese. Izbaci je kroz prozor kupea. Vjetar je dohvati i ponese u visine…
Okrenu se Zoranu – Imaš li šta da gucnemo,reče veselo, sutra je praznik, zar ne…
Na ulazu u kuću stajali su Zoranovi roditelji, mlađi brat i sestra. Majka prva pođe u susret. Zagrljaj Zoranove majke, oca, brata i sestre…
– Dobro nam došao sinko, reće Zoranova majka. Suze nije mogla da sakrije.
– Sine, sad imaš nas…
Novogodišnji praznik protekao je u toploj porodičnoj atmosferi…
Novogodišnje jutro. Čuo je glas Zoranove majke:”Da li se Midhat probudio, pitala je majka
– Ne, sad ću da ga probudim, odgovario je Zoran, a ti za to vrijrme pripremi doručak… Bila bi dobra kisela čorba, ona koju je stari obožavao, poslije akšamluka sa prijateljima…
– Prijatno si nas Zorane iznenadio, sa dolaskom Midhata, čuo se opet glas Zoranove majke. – Trebao si, da nam javiš, da će i on doći… Zamolila bi komšinicu Mirsadu da napravi opet baklavu i hurmice…
– Nije nikad kasno da to učiniš majko , čuo je Zorana. Mi putujemo prekosutra…
– Vjeruj , svi smo se obradovali kad si nam uz kolače za Đurđev dan, poslala baklavu i hurmice…. Tempirala si da dobijem paket, baš za Bajram, zar ne majko? Čutala je.
Kad je Zoran ušao u sobu Midhat je sklopio oči. Pravio se da spava. Zoran ga je prodrmao i pozvao da ustane…
Voz je jezdio kroz noć. U uglu kupea dremuckao je Zaran. Midhat je skinuo jaknu i pokrio Zorana. Ostao je u debelom zimskom džemperu kojeg je za njega isplela Zoranova majka.
– A za onaj telegram, pomislio je u sebi, istrljaću i tebi i Anti nos. Nasmješi se. Nasloni glavu na rame jarana i utonu u san…
Ejub Pašalić
Priča iz knjige u rukopisu «Rađanje jutra u Bosni»