ISKRENOST POETSKIH SLIKA
Dr Izet Muratspahić
Kako vrijeme odmiče, sve se više bogati i opus tekstova bosanskohercegovačkih pisaca koji žive i stvaraju u skandinavskim zemljama. Razlozi za to su različiti, od relativno povoljne kulturne klime u ovim zemljama, velikog broja doseljenika iz BiH i njihovog visokog stupnja ranije obrazovanosti, pa do ljudske potrebe da se izbaci emotivni naboj doživljenog rata, napuštanja rodnog ognjišta i privikavanja na novi život. Ranije formirani pisci nastavili su stvarati uz izvjesne tematske i stilske inovacije. Tek dozrela generacija iskazuje se pretežno u novom (švedskom, norveškom, danskom) jeziku. Međutim, osim njih, među bh. doseljenicima javio se relativno veliki broj pisaca različite starosne dobi koji u svome bagažu imaju posve druge profesije. Među njima ima ljekara, nastavnika, novinara i drugih zanimanja. Neki od naših ranije formiranih pisaca skeptični su prema ovoj grupi, čak pojedinci i sa izvjesnom dozom nipodaštavanja javno govore o knjigama koje oni publiciraju. Osobno mislim da griješe jer niko nema nikakvo ekskluzivno pravo da samo on piše i objavljuje, te da su samo njegova djela ono što vrijedi. Osim toga, među novim stvaraocima pojavilo se nekoliko vrlo zanimljivih imena, sa svježim tematsko-stilskim diskursima i evidentim vrijednostima.
U tom kontekstu želio bih ovom prilikom nešto više reći o Ejubu Pašaliću i njegovom književnom stvaralaštvu u Švedskoj, s obzirom da on pripada ovoj skupini naših spisatelja u dijaspori.
Ejub Pašalić rođen je 1935. godine u Bosanskoj Krupi. Osnovnu školu završio je u Banjoj Luci, srednju zubotehničku školu u Sarajevu, a stomatološki fakultet u Beogradu. Radio je 33 godine kao stomatolog u Banjoj Luci da bi 1993. godine, maja mjeseca, bio prognan iz ovog grada i našao utočište u Švedskoj. Ovdje je Pašalić, poput mnogih drugih sunarodnjaka, pronašao smiraj, mada su ožiljci preživljenog izgnanstva ostavili duboke i bolne ožiljke u njegovoj duši. A onda je, izgleda, otkrio način kako da se makar za trenutak kroz umjetnički izraz oslobodi prisutne boli i čežnje za rodnom grudom. Potekle su riječi, stihovi i pjesme u kojima se iskazivala sva nutarnja zebnja, bol i ljubav za rodnim gradom, domovinom i hiljadama nevinih života koje je odnijelo ratničko pomračenje razuma. Svoje prve pjesme Pašalić je objavljivao na stranicama bosanskohercegovačkih novina u dijaspori, a onda ih pretakao i u švedski jezik, publicirajući ih i u švedskim novinama i časopisima. Već 2001. godine nakupio se dovoljan broj pjesama za jednu cjelovitu zbirku. Tako je nastala i njegova prva dvojezična zbirka pjesama, publicirana na bosanskome i švedskome jeziku, a pod naslovom »Negdje u svijetu«/«Nagonstans i variden« (Norrkoping, 2001.).
Ono što je karakteristično za objavljivanje ovog poetskog prvijenca Ejuba Pašalića jest da je on naišao na prilično dobre ocjene u raznim medijima i od strane više autora, a što svakako znači uspješno probijanje leda književno-stvaralačke ekspresije. Put do čitalačkih srca otvorila je, kako se meni čini, bliskost tematskih izvorišta, nepatvorena iskrenost i lapidarnost stiha, koja je vidljiva u ovim pjesmama. Švedska spisateljica Stina Pettersson doživjela je ovu zbirku kao »ratnu poeziju sa sretnim završetkom«, te kao »unutrašnje preživljavanje rata, izbjeglištva i problema integracije«. Ona potcrtava prisutnost apsurda ponuđenog poetskog diskursa na više razina. Na jednoj strani, radi se »o neshvatljivom kontrastu mira koji okružuje pjesnika i znanja da se u tom trenutku pisanja odvijaju užasne scene rata u zemlji koju je pjesnik napustio«. Na drugoj strani, pak, kroz dijelove ove knjige prisustvujemo »apsurdnoj (neshvatljivoj) činjenici da se rat rasplamsava u istom trenutku dok se svi narodi Bosne okreću prema nebu u svojoj molitvi za mir: Zašto ne može želja / za mir / naći put / do vaših srca i duša«. Za pjesnika Mehu Barakovića Pašalićeva poezija »je sazdana od mozaičnog pogleda na svijet, vrijeme i okruženje surove stvarnosti u kojoj se on i svi mi sad nalazimo daleko od voljene domovine« (umjesto predgovora, »Negdje u svijetu«, str. 6-7.).
Osobno mislim da i pri prvom, površnom čitanju, nije se teško složiti sa pomenutim premisama koje su istaknute. Zbirka »Negdje u svijetu« dobila je ime po prvoj pjesmi iz prvog ciklusa koja je posvećena »Djeci Svijeta«, a u kojoj pjesnik opominje da »Baš sada / u ovom trenutku« dok mnogi uživaju, slave i raduju se, negdje u svijetu »bogovi rata / igraju svoje / krvavo kolo«, odakle »odjekuje svijetom / stravičan vrisak / preplašene djece / što pate i umiru…«. Istinost ove tvrdnje je, naravno, evidentna i svima nama dobro znana, ali je problem u tome što ne mislimo tako često na nju, pa je u pjesniku stoga kriknuo Čovjek s pozivom svima na buđenje i otrežnjenje od svakidašnje opijenosti i životne trke. Lajtomitiv ove pjesme upućuje na akciju i osvješćenje da se zaštite nevine dječje duše kojima niko nema pravo uskratiti veselo i bezbrižno djetinjstvo, čineći od njih silom sirotane. Sličnim nabojem humanosti i pacifizma ispunjene su i ostale pjesme ove zbirke, pa je time i njen naslov opravdan. Cijela knjiga bi se u neku ruku mogla podvesti pod tip tzv. »angažirane poezije«. Ovdje aludiram na početno značenje riječi »angažman« (angažirana poezija), gdje ona znači aktivan stav pjesnika prema društvenoj situaciji, njegovu određenost prema aktuelnosti, volju da se promijeni svijet i borben odnos prema onome što takve nakane sputava i koči. Dakle, ne mislim na sudbinu ovog termina gdje je on razvođenjem kasnije postao dvosmislen i približio se značenju termina »tendencije«, nego na afirmativnu njegovu važnost kako je determinirao J. P. Sartre: »Pisac je angažiran kad nastoji steći najbistriju svijest da je uključen…«. Pašalić, koliko se meni čini, upravo želi ostati na fonu ovakvog angažmana…
Zbirka »Negdje u svijetu« kompozicijski je koherentna, mada je sastavljena od četiri ciklusa: «Negdje u svijetu« (14), »Tamo u daljini« (5), »Prognanik« (6) i »Ovdje i sada« (6). U prvom ciklusu najbolje se vidi spomenuta angažiranost pjesnika gdje on, fokusiran na prostore ratom usplamtjele »Bosne«, u kojoj sile zla čine nečuvene zločine, pronalazi snagu da u krvavoj zbilji poetski zbori, imenujući takve sile »kugom ljudskog razuma« i »povampirenim nakazama« koje ubijaju, tobože u ime Boga. Sve pjesme ovoga ciklusa, bilo da poetski govore o rušenju božijih hramova, genocidu u Srebrenici, ubijenoj djevojčici s lutkom u rukama, ili prekinutoj igri dječaka i njegovog psa, poziv su na razum – molitva za humanost i mir. U drugom ciklusu »Tamo u daljini« pjesnik se sa čežnjom preseljava u domovinu i sjećanje na neke bolje i sretnija vremena, glorificirajući te vrijednosti. Treći ciklus »Prognanik« kontrastivan je u odnosu na prethodni, jer je tematski baziran na život u novoj zemlji. Pjesnik je izgubljen i sam, bez domovine, bez korijena i prijatelja. Tu neki ljudi slave svoje praznike, a on se u svom tom blještavilu osjeća nepotrebnim. Upravo u ovom ciklusu Pašalić načinje tipično tematsko vrelo literature u dijaspori. Posljednji ciklus »Ovdje i sada« praktično se nastavlja na prethodni, mada donosi i neke novine. Naime, u sivilu doseljeničkog života u tuđoj zemlji i općeg neprijateljstva prema strancima, nazire se, s jedne strane, tračak nade i postepenog privikavanja novoj sredini, gdje se stiču novi prijatelji, a, s druge strane, naslućuje se i dolazak boljih i mirnijih vremena u domovini. Istovremeno, ako se pažljivije čitaju ove pjesme, vide se elementi univerzalizacije ovih problema i njihovog izmještanja na opšteljudski nivo.
Mislim da je vrijedno ovom prilikom spomenuti i činjenicu da je prihod od prodaje zbirke autor namijenio djeci Srebrenice, koja su izgubila roditelje u toku masakra u Srebrenici, jula 1995. godine. Tako je od prodaje zbirke preko Humane TV BiH Sarajevo uručeno djeci Srebrenice 40.000 švedskih kruna i donirano (kasnije) 1.000 kruna za mezarje u Potočarima, preko BiH saveza žena Švedske.
Zahvaljujući izuzetnoj predusretljivosti autora imao sam dostup i njegovim novim rukopisima, koji će tek biti štampani – zbirci stihova »Žubori« i prozi »Rađanje jutra u Bosni«. Nove pjesme se u biti ne razlikuju mnogo od onih iz prve knjige, osim što se vidi izvjestan napredak u gradnji poetskih slika i metaforici. Prozni tekstovi baziraju se na događajima u domovini, a u njima je ispoljen emotivan odnos prema likovima.
***
Naglašavajući da poezija Ejuba Pašalića »odiše iskrenošću poetskih slika i humanošću poruka«, književni historičar i kritičar Dr. Izet Muratspahić odabrao je, kao primjer njegove poetike, pjesmu »Prognanik« u kojoj jedan pjesnik doseljenik piše o vlastitoj sudbini, u kontekstu sudbina drugih.
PROGNANIK
U duši i srcu
nesnosna bol
što ubija želju
za neko Postojanje
za neko Dokazivanje
da sam bio živo Biće
da sam bio Čovjek
Svi putevi traganja
vode u Beznađe
Napuštenost i Osamu
U duši i srcu
Pustoš…
Gasi se svaka želja
za neko Postojanje
za neko Dokazivanje
da sam bio živo Biće
da sam bio Čovjek