Sjećanja na pjesnike dijaspore i žubore domovine
Uvijek se nostalgično vraćamo na obale naših rijeka. Rijeke teku ali daleko od nas, dok se naše radosti i tuge rastaču u njima i plove u njihovim žuborima domovinom i dijasporom…
Zaludu su sjećanja
Zalud dozivanja.
Sve je davno prošlo
Sad se samo sanja…
Žal za ovim žuborima smiruju naši zemljaci, pjesnici, koji nam ponekad dolaze u rado viđene goste da nam razgale ranjenu dušu i ožive uspomene na vrijeme kada smo rasli sa rijekama i njihovim obalama…
Jedan od tih nezaboravnih susreta dogodio se ovdje u Švedskoj na promociji knjige “Raspolućene duše”.
U ovoj zbirci pjesama (prvencu pjesnika iz dijaspore) bile su zastupljene pjesme pjesnika koji su svoja privremena ili stalna utočišta našli širom svijeta zbog prljavog rata i etničkog čišćenja…
Pored već poznatih pjesničkih imena (Enes Kišević, Mustafa – Cico Arnautović, Ismet Bekrić, Idriz Saltagić, Meho Baraković, Zlatko Pregl i dr., u zbirci su našli svoje mjesto i oni koji su poeziju počeli da pišu u izbjeglištvu kao autor dvojezične (švedski/bosanski) zbirke pjesama „Någonstan i världen/Negdje u svijetu”.
Tmina nad Srebrenicom
(Pjesma posvećena Srebrenici)
Iz tmine pomračenog uma
iznenada
kao avet
pojavila se crna kuga
ljudskog razuma
Slijepa od ludila mržnje
tražila je smrt nevinih
Ubijala je život i rađanje
Ubijala je sve…
Povampirene nakaze
zaigraše krvavo kolo
nad masovnim grobnicama
Onih
što slučajno pripadaše
drugom Bogu
u jednoj zemlji
u jednom vremenu…
Ejub Pašalić
(Pjesma iz dvojezične zbirke pjesama «Negdje u svijetu»
Prihod od prodaje zbirke pjesama “Negdje u svijetu” u visini 40. 000 švedskih kruna uručen je preko Humane TV BiH djeci Srebrenice, koja su izgubila roditelje u masakru nad srebreničkim Bošnjacima
11. jula 1995. godine. Hiljadu švedskih kruna donirano je za Memorijalni centar u Potočarima.)
Ova simbolična pomoć neka bude podstrek drugima, da se ne zaborave djeca Srebrenice.
Slobodno se može reći da su ”Raspolućene duše” antologija bola i patnje našeg čovjeka u tuđini. Bol za domovinom, za svojim gradom, za svojom rijekom… Bol za svojim izvorima, za svojim žuborima.
Našim zemljacima pružila se izuzetna prilika da uživaju u divnim susretima poznatih pjesnika koji žive i stvaraju razasuti svuda po svijetu…
“Dozivam sve što mi na um dođe
Nema odjeka
Ni brda nema
Pa glas u moru tone
Samo rijeka huči u mojim ušima”
kazuje za sebe i za sve nas pjesnik Mustafa Cico Arnautović.
“Zemlja je svuda zemlja
Ako se po zemlji sudi
Možda će i ljudi
Svuda biti ljudi”
slušamo topli bariton pjesnika i glumca Enesa Kiševića.
Možda će, trebali bi, morali bi u ime onih koji dolaze …
Odsustvo pjesnika Mehe Barakovića u karavanu poezije zamijenili su njegovi stihovi:
“…i taj Srp nebeski što se Mostom zvao
sa koga su padale suze u Neretvu
i smijeh padao
u hladne vode što su proticale…”
On se ne miri njegovim nestajanjem već ga stihovima i ljubavlju iznova gradi…
“da bi se Vrijeme
da bi se svako Zlo Premostilo
da bi Čovjek bio bliži Čovjeku”
I opet, pjesnici su sa nama…
Ovog puta u pohode su nam došli Ismet Bekrić, Kemal Coco i Muharem Omerović.
Vrbas je zažuborio svom svojom silinom, kao da se propinje, kroz stihove Ismeta Bekrića
“I riječi koje voda mije
prepune žubora, svijetla, šara
u nama sad su još jasnije
prepisane sa sedara…”
U drugoj pjesmi (Banjalučanima rasutim po svijetu) poruku šalje:
“Sad u svakom od nas
novo korito dubi,
kroz san nam žubori glas:
“Ne mrzi, samo ljubi…”
Pjesnik Kemal Coco čitao je stihove iz svoje zbirke “Pisma iz Bosne” upućene razasutim Bosancima na sve strane svijeta
“Takva je, kakva je
ni slikar je ne može naslikati
ni pjesnik opjevati”…
Odgovara pjesnik na upite o Bosni…
Našu tugu za Bosnom ublažio je sa svojim dosjetkama pjesnik i humorista Muharem Omerović.
Da završim porukom poštovanog prijatelja i pjesnika Enesa Kiševića koju je uputio nama, koje je imao prilike da sretne u gradovima kroz koje je prolazio: karavan poezije…
“Naša je najveća sreća
da nam vi budete
daleko od svake boli,
da još dugo nad vama
bdiju vaše srce i dah
kako bi nam se oči
očima vašim radovale…”